Što je bilo prije, kokoš ili vodikovo jaje?

Automobili na vodik i punionice za vodik čine nerazdvojnu cjelinu u smislu razvoja tržišta. Bez adekvatne infrastrukture za punjenje, automobili na vodik teško će pronaći put do potrošača. S druge strane, bez dovoljnog broja vozila na vodik, investicije u infrastrukturu punionica mogu se pokazati neisplativima. Ova međuovisnost postavlja pitanje – što treba prvo razvijati, automobile ili punionice?

Jesmo li išta naučili iz prošlosti?

Prije samo deset godina, električne punionice su bile toliko rijetka pojava i neprepoznata vrijednost da su ih vozači često proklinjali radi parkirnih mjesta koja su oduzele. Isto tako, rijetko bi se našao tko da investira u punionicu, to su obično bile najveće kompanije u RH ili su čak punionice proizašle kao dio neke marketinške kampanje o ili pak kakvog europskog projekta. Međutim, za njima se baš nije grabilo, prvenstveno jer ljudi u njima nisu vidjeli neku svrhu s obzirom da nije bilo velikog broja električnih automobila u Hrvatskoj. Oni su uglavnom tamo u dalekoj Austriji i Njemačkoj zaživjeli ali ne kod nas, tako se znalo čuti u prolazu.

Danas je naravno realnost potpuno drugačija, sve je više automobila na električni pogon. U korak sa zelenom pričom, električni automobili su građanima čak sufinancirani iz državnih i europskih proračuna što govori o njihovoj primjeni i interesu. Međutim, punionice nisu planski raspoređene u mrežu koja omogućava nesmetano prometovanje jednako kao s klasičnim gorivom jer naprosto na prometnim pravcima u realnim dionicama udaljenosti nema osiguranih punionica ili barem ne njihov dovoljan broj. To sada postavlja jedno veliko pitanje, kako da vozim električni automobil ako ga nemam gdje puniti ili ako sam znatno ograničen u kretanju s takvim vozilom? Također, kakvog smisla ima moja investicija, pa čak i sa državnom potporom, ako opet moram pribjegavati opciji prijevoza pogonjenoj na fosilnim gorivima u situacijama kada moje električno vozilo nema dovoljan domet do krajnje destinacije jer se nema gdje dopuniti? Mislim, odgovor je jednostavan, nema nikakvog smisla. I zato su država, Europska unija pa čak i samostalne kompanije počele masovno ulagati u izgradnju punionica diljem Hrvatske. Zanimljivo kako su i oni Austrijanci i Nijemci odjednom počeli više svraćati u Hrvatsku sa svojim električnim automobilima jednom kada ih imaju gdje napuniti, živio turizam!

Muke po vodiku

Već poznatu dilemu proživljavamo opet. Samo ovoga puta nisu električni već automobili na vodikov pogon. I glavno pitanje u javnosti je: treba li javni novac investirati u subvenciju automobila na vodik ili pak na punionice vodika. Dapače, čak su se i glavni hrvatski mediji raspisali o toj temi, prozivajući projekte koji za cilj imaju distribuciju vodikovih punionica duž koridora sjevernog Jadrana, uz opravdanje kako još nema automobila na vodik na hrvatskim cestama. Ukucaj u tražilicu, vidjet ćeš naslove koji datiraju od ove godine, da sada nikoga ne prozivam niti reklamiram.

Dakle, već smo jednom ovaj krug prošli i očito ništa naučili. Da su danas vodikovi automobili tek u povojima i da ih nema na hrvatskim cestama to je točno, međutim isto je bila istina i za prvu električnu punionicu. Možda će neki argumentirati da je razvoj automobila na vodik puno kompleksniji ili dulji od razvoja baterije na električni pogon, međutim to ne umanjuje uzročno povratnu spregu koja je neminovna između vozila i njegovog punjača. Ili možda umanjuje? Procjeni za sebe. (btw ne mislim da je razvoj kompleksniji) Ja ne bih kupila auto na vodik, ako ga nemam gdje napuniti, pa makar mi ga dali besplatno.

Gubitnici i Dobitnici

Međutim, moram i drugu stranu kovanice spomenuti, što će nam punionice ako uistinu za njima nema potrebe, dakle ako vodikovi automobili neće zaživjeti u Hrvatskoj? U tom slučaju to je nepovratna investicija i k tome promašena. Ali za ovu premisu je potrebno u potpunosti zanemariti zelenu ekonomiju, europsku agendu, tehnološki razvitak i realni industrijski interes za tržište vodika. Pa sad, jel' moguće da vodik neće pronaći svoj put u ekonomiji? Opet, zaključi za sebe.

Vodikove ćelije već se sada uspješno koriste u automobilima, manjim dostavnim vozilima i vlakovima, a intenzivno se pripremaju za maritimni i avijacijski sektor. Činjenica da punjenje vodikom računamo u sekundama, dok punjenje strujom računamo u minutama također daje naznaku zašto se predviđa široka primjena vozila na vodik. Vodikove ćelije predstavljaju jednu od najperspektivnijih tehnologija za budućnost automobilskog sektora, nudeći čistu i održivu alternativu fosilnim gorivima. Automobili na vodik pogonjeni su putem vodikovih ćelija koje kemijskom reakcijom između vodika i kisika proizvode električnu energiju, pri čemu jedini nusprodukt ove reakcije predstavlja vodena para.

Repetitio est mater studiorum

Razvoj automobila na vodik i mreže punionica za vodik mora ići ruku pod ruku. Nedostatak infrastrukture značajno smanjuje atraktivnost automobila na vodik za potrošače, dok nepostojanje dovoljnog broja vozila može obeshrabriti ulaganja u punionice. Državne subvencije mogu pomoći u rješavanju ovog začaranog kruga, ali samo ako su usklađene s ulaganjima u infrastrukturu. Primjer može biti Japan, koji je lider u tehnologiji vodikovih ćelija. Japanska vlada snažno subvencionira kupovinu automobila na vodik, ali istovremeno ulaže značajna sredstva u izgradnju punionica. Ovakav pristup osigurava balans između potražnje i ponude, potičući razvoj cijelog ekosustava.

U konačnici, sinergijski razvoj može stvoriti dobitnike na obje strane. Potrošači će imati koristi od praktičnosti i ekoloških prednosti vozila na vodik, dok će proizvođači i investitori profitirati od rastućeg tržišta. Dugoročno gledano, društvo u cjelini može biti dobitnik zahvaljujući smanjenju emisija stakleničkih plinova i ovisnosti o fosilnim gorivima.

xoxo

Literatura: