Pitaš se kako je tvoj frižider postao tajni agent?

DISCLAMER: Pišem samo o IoT gadgetima koje koristimo u svom kućanstvu i svakodnevnom životu, industrijsku stranu IoT-a stavljam po strani u ovom članku.

Zamisli, ti nisi vlasnik podatka koliko puta tjedno pereš veš. A sad čitaj dalje kako je to moguće i zašto.

IoT ili eng. Internet of Things je mreža povezanih pametnih uređaja koji se međusobno povezuju i izmjenjuju podatke te ih spremaju u takozvani oblak (eng. Cloud) putem interneta. Primjer takvih IoT uređaja (gadgeta) iz svakodnevnog života jesu: pametni satovi, pametna kućna rasvjeta kojom upravljaš putem mobilne aplikacije, Alexa i Google home asistenti, pametne mašine za suđe i veš, pametna četkica za zube, baby monitori, roboti, vozila i mnogi drugi objekti koji imaju senzore i software za bilježenje i komunikaciju podataka.

Naravno, IoT uređaji su inovativna rješenja proizašla iz digitalne transformacije društva, a u svrhu veće efikasnosti i razonode našeg dnevnog života kada govorimo o onim uređajima koji su namijenjeni za pojedince (industrijski IoT je sasvim druga priča i tema možda nekog budućeg članka). Stoga i ne čudi kako su IoT gadgeti brzo pomeli tržište i danas gotovo da i ne postoji kućanstvo bez njihove upotrebe. Međutim, jesu li korisnici ovih uređaja svjesni činjenice kako su podaci koje generiraju putem njih u potpunom vlasništvu nekog drugog? Da, točno čitaš, podaci koje zabilježi tvoja Alexa ili Apple smart watch su u stvari podaci u vlasništvu proizvođača tog uređaja, u ovom primjeru su to onda tvrtke Amazon odnosno Apple.

Kako ustvari funkcionira IoT kao tehnologija?

IoT gadgeti skupljaju podatke o tebi svaki puta kada ih koristiš, a ujedno bilježe i podatak onda kada ih ne koristiš. Sav ovaj 'intel' onda IoT uređaj pohranjuje na oblak odakle se podaci dalje agregiraju i tumače od strane kompanije koje su proizvođači uređaja na kojem su podaci prikupljeni. Ti tumačeni podaci zatim generiraju neki „knowlegde“, a koji se povratnom spregom prikazuje na nekom interakcijskom sučelju sa krajnjim korisnikom (desktop, mobitel i sl.) ili se uočava u obliku unapređenja performansi samog gadgeta (ažuriranje software-a, novi prijedlog tematskih boja sučelja i sl.). Glavni cilj svega ovoga je bolji user experience.

Izvor: https://www.quicsolv.com/internet-of-things/how-iot-works/

Za one poput mene koji su manje tehnički potkovani, simplificiranija shema izgleda ovako:

Izvor: https://techvidvan.com/tutorials/how-iot-works/

Ono što je posebna ljepota IoT podataka jest da se na njih odnosno putem software sučelja koji ih prikuplja mogu jednostavno nadograditi rješenja poput umjetne inteligencije (AI) ili machine learning (ML) koji zatim stvaraju sasvim novu dimenziju upotrebe tih podataka i njihovih rezultata. Više o tome u nekom idućem članku.

Za što kompanije koriste tvoje IoT podatke?

Proizvođači koriste podatke prikupljene na njihovim uređajima za najčešće unaprjeđenje same usluge ili proizvoda. Na ovaj način dobivaju vrijedan prikaz za što se njihov uređaj koristi, kakve su mu performanse za dani zadatak i pomaže u predikciji što bi potencijalno dodatno moglo zatrebati određenom korisniku, a da proizvođač uređaja može nadograditi na postojeću ili možda novu seriju proizvoda.

U ovom smislu su također ključne informacije o kvarovima. Recimo, prilikom testiranja nove linije i planiranja iduće. To je moguće razumjeti na primjeru perilice za rublje. Uzmimo za hipotetski primjer da Samsung pusti novu seriju perilica na tržište i nakon 6 mjeseci podaci ukažu na to da je u više od 50% kućanstava zabilježen kvar na bubnju. Što to znači za proizvođača? Da je zaribao s komponentama u proizvodnji i ima liniju koja je slaba na bubnju, a što može uzrokovati veliko nezadovoljstvo kod kupaca, uz dodatne financijske izdatke, i to svega 6 mjeseci nakon kupovine. Kako se proizvođač može postaviti naspram ove informacije? Može povući liniju s tržišta i ispraviti tehničke manjkavosti proizvoda, može ukinuti proizvod, može osigurati dodatnu garanciju na proizvod koja pokriva nastale troškove kupca za kvarove u prvih godinu dana od kupovine proizvoda i slično, a svakako će prilikom planiranja iduće serije paziti na tehničke specifikacije bubnja. U svakom slučaju će djelovati tako da unaprijedi zadovoljstvo kupaca.

Druga dimenzija analize prikupljenih podataka podrazumijeva profiliranje korisnika odnosno njegovih navika kako bi se planirale marketinške aktivnosti prema tom pojedincu. Naravno, podaci pripremljeni u ovu svrhu više nisu vrijedni samo proizvođaču uređaja koji je te podatke prikupio već su vrlo vrijedni podaci na slobodnom tržištu za sve druge aktere koji bi mogli prodati svoje usluge. Dakle, ako je moj Apple watch prikupio informaciju kako ja svako jutro trčim 5 kilometara brzog tempa, to je zanimljiva informacija za sve kompanije koje bi mi potencijalno mogle prodati svoje proizvode povezane s tom navikom. Recimo, Adidas bi mi mogao slati reklame za nove tenisice, Polleo sport bi mi mogao kačiti oglase za proteinske čokoladice, lokalna teretana bi mi mogla poslati newsletter, Spotify bi mi mogao predložiti playliste, itd. Dosta cool zar ne? Čokolade bi otišla kupiti, tenisice bi isto možda zamijenila novijima sad kad znam da Adidas ima popuste, čak bi možda i upgrejdala se na više treninga pa ubacila dva put tjedno gym kad mi već nije daleko od kuće, a na koncu dobro mi dođe i neka svježa playlista za ''nabrijat se''. Sve u svemu, dobro da su me targetirali, ja zadovoljna. Međutim, što kad stvari nisu tako savršene? I živciraju me oglasi za Orbit žvake. E tu smo došli do problema. Ja svakako stojim pored Orbit žvaka dok čekam u redu Konzuma da blagajnica nakuca povrat ambalaže gospodinu ispred. U tom trenu, sustavom blizine odnosno „proximity-ja“ moj sat javlja real-time informaciju da ja gledam i potencijalno razmišljam o kupnji žvaka. Therefore, orbit zakupljuje reklamu na mom mobitelu i podsjeća me na kupovinu još dok stojim u redu (ako gledam u mobitel). Ako ne gledam jer je blagajnica bila izuzetno brza onda moj sat bilježi informaciju da sam svakako bila u Konzumu pa mi Konzum šalje oglase sljedeća tri dana o svojim akcijama i ponudama, ne bi li se vratila ponovno u kupovinu. Da, to tako funkcionira, i užasno me iritira. Ali marketingaši su legitimno došli do mojih podataka, kupili ih na tržištu od stvarnih vlasnika i čak preko kolačića koje imam dozvoljene na raznim Apple aplikacijama te me u konačnici targetirali sa svojim oglašavanjem. Skroz legit, ali iritantno. Kako tome doskočiti? Pa, u najvećem broju slučajeva nikako, jer kažem, nismo vlasnici podataka koje stvorimo na svojim IoT gadgetima. Tim podacima upravljaju, odlučuju pa i trguju, proizvođači uređaja.

Europa na ovo kaže, gdje je regulativa?

Da, EU je prepoznala novi ekonomski džep i zaključila kako treba intervenirati s konkretnim legislativnim aktom koji uređuje područje razmjene i trgovine IoT podacima, i to između potrošača i kompanija, zatim između dvije kompanije, pa na koncu i između kompanija te vladinih institucija. U tu svrhu je Europska komisija predstavila Europski akt o podacima (eng. Data Act) koji će biti u punoj snazi 2025. godine. Klauzule uključuju i stavke interoperabilnosti, poštene tržišne utakmice i međunarodne razmjene podataka s trećim zemljama. Više o tome kako Data Act uređuje EU tržište podacima možeš čitati ovdje, a komplimentira ga i pridruženi dokument Data Governance Act (Akt o upravljanju podacima) koji se tiče dobrovoljnog dijeljenja podataka u svrhu učenja, znanosti i boljeg vladanja države. Dakle, Europa je svjesna kako je tržište podacima realnost i zapravo rastuća ekonomija, dapače često se zna čuti citat ''data is the new gold'' (podaci su novo zlato), zbog čega se i trudi urediti ovaj sektor. Hoće li u tome doista uspjeti i kako će uopće izgledati implementacija gore spomenutih akata, ostaje za vidjeti u 2025.

Što da mislim, što da misliš?

Je li ovo u potrošačkom smislu dobro ili loše, sud ostavljam na individualnom tumačenju, ali neminovno je kako su IoT uređaji sastavni dio naše svakodnevice i u mnogočemu su postali poželjni, kao što je to primjerice praćenje zdravlja pojedinaca koji boluju od recimo kakve kronične bolesti krvožilnog sustava, a koji bi tek periodično provjeravali svoje stanje da nije IoT monitora koji to za njih čini 24 sata dnevno u real-timeu.

Više o primjenama IoT uređaja i baza podataka, posebice u industrijskom smislu, pišem u nekom idućem serijalu, a do tada te ostavljam da razmišljaš o tome što pričaš s Alexom.

xoxo

Literatura: