U srcu Jadranskog mora, smjestio se jedan sićušan komad soc-mediteranske zemlje koju je sam Bog za sebe sačuvao. Zemlja od 3,8 milijuna stanovnika koja je još uvijek zadnji dio slobodne Europe u Europi, u kojoj je urođen strah od promaje, najsočnijih psovki i vrhunskog osjećaja za loptu.
Sretna li je država u kojoj su depresija i anksioznost na samom dnu Europske unije i čija je glavna uzrečica „pomalo“. Reče majka da mi je prva riječ bila „polako“. Slučajnost, ili, pak, ne? Sretna li je zemlja u kojoj na pitanje „Kako je“ odgovara sa „Ma ne pitaj me ništa“, „Gura se“, „Jedva“, „Borba“. U 10 sati je već na drugoj kavi i trećem pelinu i ispija ih 3 i pol sata, a poslodavac je ljut, ne zato jer nije na radnom mjestu, već zašto i njega nije zvao.
Hrvatska je isto tako jedna od najsigurnijih država na svijetu. Nasilni ispadi su rijetkost, a policijske intervencije još rjeđe, praktički su postale atrakcija. Na zapadu zapale pola grada jer su se ustali na krivu nogu. Kod nas produlje radni vijek za sedam godina, mi odgovorimo „Majde, ko živ ko mrtav do 67-e“.
Moto Hrvatske je „samo laganini“. Završiš u pola najveće zabiti i zapiješ se s lokalcima. Zaustavi te policija, zapiješ se i s njima. Plus još ti daju mlijeko i žvake da napušeš što manje. Pokvari ti se auto Bogu iza nogu, pola grada se digne za pomoć, svi s pivom u ruci, svi stručnjaci za sve. Nitko na ulici te neće napasti ni ubiti radi pogrešnog pogleda. Fakulteti su besplatni i možeš bit vječni student. Sprdaš sve od reda, ali ne mrziš, i Hrvate i Srbe i homoseksualce i heteroseksualce i pametne i glupe i crne i bijele, sve, ali svi ste tu jedni za druge. Ujutro se posvađaš sa susjedom na mrtvo ime, popodne tresete rakiju, bojite fasadu, skidate salonit ploče i odete u ribu. Spavaš s mirom jer možeš pustiti dijete da se igra i luta uokolo znajući da ga pola grada zna, da može sam pješice u školu i vraćat se doma po noći. Možeš šetat ulicama u pola noći bez straha da će te izbost, silovat i opljačkat.
Prema najnovijim podacima Europske komisije i Europske agencije za okoliš, Hrvatska ima najčišće more u Europi. Jako malo zemalja na svijetu može se pohvaliti kvalitetom pitke vode te kazati „Natoči mi čašu vode iz slavine“. Savršena klima, priroda, flora i fauna, kvalitetna hrana, kultura, arhitektura, otoci, zalasci sunca, životinjske vrste samo su dio muzeja na otvorenom u Hrvatskoj. Čuda prirode po km kvadratnom mjerna su jedinica koju rijetko koja država ima.
Naravno, postoje i problemi poput visoke inflacije, poreznih opterećanja, korupcije itd. , ali u Hrvatskoj vlada rodno klijentelističko društvo. Svatko ima 300 i više članova uže i šire obitelji koja se nalazi u svakom mogućem gradu, selu, ustanovi i poslu. Na svakom koraku tu je neki badžo, stric, tetka, šurjak, strina, bratić, rodica iz 16 koljena koji će ti za malo pršuta, kulena, kobasice, rakije sredit od radnog mjesta pa do dozvole za izgradnju zgrade na poljoprivrednom zemljištu. Dogovor je naša najjača društvena vrlina.
Međutim, uz svako savršenstvo tu je i prokletstvo. Pjeva Tomislav Bralić i klapa Intrade: „Tili su te i Ugari stari, tili su te i Turci i Mleci, tukli su te svakakvi barbari“, i ništa joj nisu mogli stoljećima. I onda dođe Vitamin e(uro) i Hrvat je prodaje, komada, čerupa za komad bezvrijednog papira, dok stranac kao zubati jazavac sretno trlja ruke i gura svoje pokvarene standarde i etike. Nemojte me krivo shvatiti, svi stranci su dobrodošli, ali isto tako i dobro ošli. Zemlja se ne prodaje. Ni kad je najgore, kad ne rodi, kad se osuši, kad džabe leđa ostavljaš.
Zato škrto čuvajmo ovo blago jer nismo ni svjesni koliko nam je dobro.
Za ljubav se gine, zbog Hrvatske diše.
