Činjenica da Europi ide relativno dobro ekonomski (za sada) pomalo me asocira na Ezopovog zeca koji se, bez imalo osjećaja za hitnost, provlači na svoju urođenu okretnost, dok ga spora ali ustrajna kornjača polako sustiže. Vjerujem da nam je svima bliska i arhetipična ideja wunderkinda – talentiranog sportaša, glazbenika, izvrsnog učenika – kojeg su prestigli oni koji su shvatili da je talent tek početni kapital koji se neće sam ukamaćivati. Najuspješniji pojedinci (i narodi) to shvaćaju. Oni nastoje preuzeti najbolje osobine i od zeca i od kornjače.
Danas, tko god se rodi u Europi dobio je na jackpotu: rodio se u jednoj od najbogatijih regija na svijetu, s pregršt prilika za realizaciju svog potencijala i socijalnim sustavom koji je bez povijesnog presedana – toliko nam dobro ide da možemo omogućiti koliko-toliko dostojanstven život onima koji nemaju mogućnost (ili želju) proporcionalno doprinositi društvu. Kvalitetno i dostupno obrazovanje rezultiralo je time da su najobrazovaniji radnici upravo u Europi. Pored toga, visoka razina socijalne sigurnosti podržava preuzimanje rizika – npr., možete biti poduzetnik bez da brinete hoćete li moći platiti premiju zdravstvenog osiguranja. Europa je pravi zec. Ide joj stvarno dobro i čini se da se može opustiti. Ili?
Je li se Europa ulijenila?
Možda je ipak pretjerano staviti lijenost u istu rečenicu s najuspješnijim ekonomijama svijeta. Ali nije ni baš da u toj tezi nema zrna istine. O tome da se Europa ulijenila prvi puta sam počeo ozbiljnije razmišljati kad je Ray Dalio, osnivač najvećeg hedge fonda Bridgewater Associates, sugerirao na (ondašnjem) Twitteru da je Europa globalna sila u padu. Razlog koji je naveo? Niska radna etika Europljana, pogotovo u odnosu na radnike u SAD-u ili Kini (slično je rekao i izvršni direktor norveškog nacionalnog naftnog fonda vrijednog 1.6 bilijuna dolara). Europljani nisu reagirali s oduševljenjem: mi imamo život izvan posla, vele ponosno. To jest točno, ali to ni na koji način ne bi promijenilo istinitost onog što Dalio i njemu slični tvrde: ako se postojeći trendovi nastave, europski utjecaj na globalnoj pozornici će slabiti. To što pritom živimo život je drugi par rukava.
O kakvim trendovima je riječ, zapravo? U kontekstu teme ovog članka, interesantan mi je pokazatelj broja radnih sati po zaposlenoj osobi. Do ranih 70-ih godina prošlog stoljeća, njemački i francuski radnici radili su u prosjeku više od onih u SAD-u. Danas, radnici u SAD-u rade u prosjeku čak 35% više od njemačkih i 20% više od francuskih radnika.
Slika 1. Prosječan broj sati po radniku
Svijetla točka je eventualno rast produktivnosti, koji je bio nešto brži u Europi nego u SAD-u posjednjih 50-ak godina.
Slika 2. Produktivnost mjerena kao BDP (prilagođeni za kupovnu moć) po satu rada
No to je bilo pa prošlo; Europa se više ne može osloniti na to ako želi ostati iole globalno relevantna. Kao što se tip u 40-ima više ne može pozivati na to kakva faca je bio u srednjoj školi. Zašto takva usporedba? Dva su razloga.
Prvo, rast produktivnosti ne može u dovoljnoj mjeri kompenzirati spomenuti trend pada broja radnih sati i loše demografske trendove (koji zaslužuju poseban članak).
Drugo, u Europi trenutno nisu prisutni uvjeti koji bi generirali daljnji rast produktivnosti, pa čak možda i održavanje postojeće razine. Ekonomija budućnosti stvara se preko Atlantika – od 10 najvećih kompanija po tržišnoj kapitalizaciji, 8 ima sjedište u SAD-u. I sve su visoko produktivne i inovativne tehnološke kompanije: Microsoft, Apple, NVIDIA, Alphabet, Amazon; nije potrebno dalje nabrajati. Nije potrebno ni spominjati hiper-inovativne kompanije kao što su OpenAI i SpaceX. S druge strane, najvrijednije kompanije u Europi – kao što su LVMH, Nestlé, Hermés, L’Oréal i Shell – mahom dominiraju tradicionalnim industrijama bez značajnog potencijala da dubinski transformiraju ekonomiju (čast iznimkama kao što su globalno konkurentni danski Novo Nordisk i nizozemski ASML, koji su doista jedinstveni u svijetu). Slika je i crnija za Europu ako fokus prebacimo s etabliranih kompanije na startupe – SAD je u 2024. dom oko 650 unicorna (startupa u privatnom vlasništvu s procijenjenom vrijednošću većom od 1 mlrd. dolara), dok je u Njemačkoj aktivno svega njih 32. Trideset i dva! Čak i industrija obnovljivih izvora energije, u kojoj se Europska unija nastoji pozicionirati kao globalni predvodnik, uvjerljivo pada u ruke Kineza.
Skeptici će prigovoriti da možda i nije baš tako sunčano u Philadelphiji. Jedan dobar kontraargument nastavku ekonomske dominacije SAD-a je visok dug (javni i privatni), kao i rastuća društvena nejednakost (neki će reći i društvena dizintegracija) koja može lako dovesti do nemira i političke nestabilnosti. Taj argument ima smisla, no treba imati na umu da Europa, kao izvozna ekonomija (a i drugih razloga), ovisi o SAD-u puno više nego obratno. Recentna povijest sugerira da, kad SAD kihne, Europa dobije upalu pluća.
Europi je možda potreban reality check
Unatoč svemu, mislim da Europu trenutno trese dugo zakašnjeli reality check. Rusko-ukrajinski rat rasvijetlio je ograničenja sjevernoatlantskog partnerstva, kao i deficite u strateškom razmišljanju i planiranju europske politike. Ružičaste naočale pale su doslovno preko noći.
Da sumiram, Europa ima sve preduvjete da bude sila – pozitivna sila – u svijetu: institucije koje funkcioniraju, vrhunski obrazovanu radničku bazu, socijalnu sigurnost bez presedana i dovoljno kapitala. Europa je prevalila težak put da dosegne trenutnu razinu prosperiteta; ima svakog razloga za opustiti se – ali samo ako gleda u retrovizor. Pogled unaprijed otkriva dug i neizvjestan put, a lampica za provjeru motora već neko vrijeme gori.
